Međunarodni dan djece žrtava nasilja (4. lipnja) podsjetnik je na kontinuiranu potrebu za sustavnom i sveobuhvatnom zaštitom djece od svih oblika zlostavljanja, uključujući i one novije, digitalne oblike koji su teže prepoznatljivi, a često i podcijenjeni u svojoj štetnosti.
Izloženost nasilju u djetinjstvu – bilo da se radi o fizičkom, emocionalnom, seksualnom ili zanemarujućem obliku – predstavlja jedan od najsnažnijih rizičnih faktora za razvoj širokog spektra teškoća mentalnog zdravlja, poremećaja u ponašanju i dugoročnih posljedica u interpersonalnim odnosima. Istraživanja konzistentno pokazuju povezanost između iskustava zlostavljanja i povećane pojavnosti anksioznosti, depresije, poremećaja u regulaciji emocija, problema s koncentracijom i učenja, kao i problema u razvijanju pozitivne slike o sebi i vlastitog identiteta. Djeca izložena kroničnom stresu u kontekstu nasilja mogu imati dugotrajne posljedice na mentalno i tjelesno zdravlje. To dodatno povećava ranjivost za teškoće u odrasloj dobi, uključujući i povećan rizik za razvoj poremećaja ličnosti, ovisnosti i autodestruktivnog ponašanja.
U suvremenom kontekstu, sve veću zabrinutost izaziva i digitalno nasilje, odnosno cyberbullying. Riječ je o obliku psihološkog nasilja koji se događa putem interneta i digitalnih komunikacijskih platformi, često u obliku prijetnji, ponižavanja, isključivanja, manipulacije slikama i identitetom ili javnog sramoćenja. Za razliku od tradicionalnog nasilja, digitalno nasilje ima specifične karakteristike koje ga čine dodatno štetnim: ono je perzistentno, često anonimno, brzo se širi i ne prestaje izlaskom iz fizičkog prostora škole ili doma. Djeca koja su žrtve cyberbullyinga često ne prijavljuju nasilje zbog osjećaja srama, straha od osude ili nepovjerenja u sustav podrške. Posljedice mogu biti jednako ozbiljne kao kod drugih oblika zlostavljanja – uključujući emocionalnu disocijaciju, depresivne epizode, socijalnu izolaciju i ozbiljno narušeno samopoimanje.
U radu s djecom i adolescentima, važno je razvijati senzibilitet za prepoznavanje suptilnih znakova da je dijete u distresu. Promjene u ponašanju, povlačenje, regresivne reakcije, nagli pad školskog uspjeha, poremećaji spavanja ili apetita mogu biti indikatori da dijete proživljava traumatska iskustva, uključujući i nasilje. Podjednako je važno educirati i osnažiti roditelje, nastavnike i druge odrasle osobe koje su u neposrednom kontaktu s djecom, kako bi znali prepoznati, reagirati i pružiti podršku na primjeren način.
Prevencija nasilja nad djecom zahtijeva interdisciplinarni pristup – od edukacije i podrške na planu mentalnog zdravlja, preko školskih programa usmjerenih na razvoj emocionalne pismenosti i otpornosti, do pravnog i socijalnog okvira koji osigurava zaštitu i učinkovitu intervenciju. Nužno je razvijati strategije koje uključuju djecu, ali i mijenjaju društvene stavove koji doprinose normalizaciji nasilja, posebno u digitalnom okruženju gdje su granice privatnog i javnog sve poroznije.
Na Međunarodni dan djece žrtava nasilja podsjećamo na činjenicu da trauma ostavlja trag. No, pravovremena podrška, siguran odnos s odraslom osobom i dostupnost stručne pomoći mogu umanjiti njezine posljedice i stvoriti siguran prostor za oporavak. Djeca ne bi smjela nositi teret odgovornosti za ono što su preživjela. Naša je profesionalna i etička obveza – kao društva i kao stručnjaka – osigurati im sigurno djetinjstvo, u kojem će se moći razvijati slobodno, dostojanstveno i bez straha.
